DAVOROV EMZO

Davorova verzija:

Godine 194..., ne ipak nije bilo tako davno, bilo je godine 2006. Uglavnom, jednoga dana nazove me brat Dodo i kaže: „Davore ima jedan emzo u Zagrebu za samo 100E, ali ima neki manji kvar, neće upaliti.“. Kažem mu neka ode to malo pobliže proučiti pa neka javi kakav je sičuejšn i time naš razgovor završi. Nakon par dana zove Dodo ponovo i veli da je motor uglavnom u dobrom stanju, ima puno originalnih dijelova, nove gume, nov akumulator, platinsku dugmad i da se uz motor dobije još hrpa dijelova i originalne opreme odnosno alata. Kroz par minuta razgovora odlučim se neka kaže tom čovijeku, koji je inače isto iz Požege, da uzimam motor, ali neka pričeka koji tjedan dok organiziramo prijevoz do Požege.

Odluka je pala i svi smo bili sretni i veseli jer ću od sada ja plaćati dvije registracije, Yugo i Emzo. To divno veselje, nije bilo janjetine i rakije, je trajalo sve do 18.10.2006. kada sam imao sudar koji je već ranije opisan. Tog dana sam javio Dodi neka kaže tom gospodinu koji prodaje Emzu da ga neću uzeti jer sada imam veliki trošak oko auta. Dodo veli: „uredu, ali nisi normalan bolje prodaj auto!“. Meni bilo žao Yuga pa ipak odlučim potrošiti novce na njega. Prolazili dani, mjeseci, godine..., opet sam se zanio u pisanju bajki. Prošlo je dva mjeseca, tamo oko Božića i doletim iz Osijeka na zimske praznike u našu Požeštinu.

Znao sam da je Dodo iz Zagreba dovukao nekakva računala i nekakav televizor pa ga zamolim da mi pokaže taj televizor da vidim dal je to u funkciji, odvede on mene u staru kuću (kuća u našem dvorištu stara nekih 100god.) jer ga je tu ostavio. Kada je otvorio vrata, ugledah njegov motor, a pokraj njega nekakvo crno dvokotačno pokretalo i upitah se što je sad pak to, okrenem se i izađem vanka. Nakon koje sekunde vratim se nazad i kažem mu neka mi obajsni kakvo je to biće tamo unutra, objasni on meni sve i svi sretni i zadovoljni odemo zamezit neku janjetinu i gucnit malo rakiještine.

E da bar, uglavom, jako mu se zahvalim i kažem samo da nije normalan, a što drugo reći kad ti netko kupi motor. Kroz par dana, rastavim motor da vidim kaj ne štima i imam što vidjeti, igličasti ležaj na klipu se razletio i napravio dar-mar u cilindru i na klipu, može se reći da je motor zariban, treba generalku raditi, svi znamo što tu spada pa da sada ne opisujem sve detalje. U dva tjedna nabavim sve potrebne dijelove, izbušim cilindar i motor je spreman za sastaviti ga, složimo to sve (Tata, Marijan i ja) i kresnemo ga, a on nakon par pokušaja Emzo kaže „joj sretan sam“ (Rođina izreka) i sada Emzo prede kao mala mačkica i vuče kao 21 konj.

Davor 02.02.2007.

Dodina verzija:

Prije mjesec dana u našu garažu je stigla prinova! Radi se o MZ-u ETZ 250 iz 1986. godine. Motocikl je u super stanju, ima sve originalne dijelove. A sad nakon manjeg popravka je sasvim spreman za legalni izlazak na cestu. Njegov ponosni vlasnik je naš «tata - mata od alata», Davor. A da bih vam ispričao kako je baš on tako iznenada postao njegov ponosni vlasnik, morat ćemo se vratiti neka četiri mjeseca unatrag, točnije u 30. rujna 2006. godine kada je ideja rođena…

Priča kaže slijedeće…
Sada je 30. rujna 2006. Svojim MZ-om sam došao na fenomenalni moto – roštilj kod svojih moto kolega, Weekend Monstersa, u seoce Donje Podotočje, kod Velike Gorice. Kad sam se upoznao s njima, na susretu u Samoboru u lipnju iste godine, pozvali su me na svoj susret u rujnu. Na to sam se, naravno, morao odazvati i bilo bi mi žao da nisam. Negdje predvečer na roštilj je pristigao i jedan «usamljeni jahač» (kao i ja) na Zedu 750 S. Odmah sam primijetio da je to moj zemljak jer ima PŽ tablicu. Saznao sam da se zove Krešo. I tako ja razvezao s njim priču o motorima, iz koje sam doznao da je on još do prije dva mjeseca vozio MZ ETZ 250! I, naravno, razgovor smo usmjerili detaljno u tom smjeru.

On je tog MZ-a kupio prije dvadeset godina, znači 1986. Ganc novog! I ostao njegov prvi vlasnik. Puno je ulagao u njega, bio njime svuda i svakuda, popravljao ga kad je trebalo i super ga je služio. No, kad mu se zadnji put pokvario, u srpnju, odlučio je da ga više neće popravljati jer je već star motor pa mu se ne isplati. Ubrzo je otišao kod Čmelara (MMS u Požegi) i rezervirao Z 750 S! Krešo inače živi u Zagrebu, ali s prebivalištem u Požegi. I kako razgovor dalje teče, pita on mene jel bih htio ja kupit tog MZ-a! Jer bi ga on radije htio prodati nekom znalcu koji zna cijeniti takav motor nego nekom klincu koji će ga skršit čim mu popravi taj kvar na motoru. I to za gotovo nikakve novce!

Stvarno i više nego povoljno, bez obzira na spomenuti kvar (koji je na kraju koštao pišljivih 500 kn, a vidjet ćete zašto). Rekoh, pa čuj vrlo primamljiva ponuda. Pošto sam s Davorom već više puta razgovarao o njegovom motoru, tj. jel si misli on što kupit uskoro, rekao sam Kreši da ću se još konzultirat s bratom i da ću mu javit. Ali neka mi ga drži «na ledu» jer je to 99% sigurno da ćemo ga kupit. Pošto je Davor tata – mata za popravke, taj kvar na motoru mu neće biti problem. U međuvremenu sam otišao do Kreše na Trešnjevku pogledati taj motor i bio sam zadivljen u kakvom je odličnom, očuvanom stanju!

Jedina mana koja mi se nije svidjela na tom MZ-u je bila ta što ga Krešo nije baš idealno prefarbao i taj kvar na motoru koji se na kraju ispostavio kao «djelomično zaribani» motor. Ali ja kažem da se, gotovo poklonjenom konju ne gleda u zube! Jer u tu povoljnu cijenu mi je još uračunao i hrpu dijelova, hrpu alata i jednu kacigu! Nekoliko dana poslije nazvao sam Krešu i rekao mu da mi ga «zapakira». Pomislio sam «to je to, sad će svi Moto fanatici imati vlastita dva kotača pod guzicom»! Ali…nekih tjedan ili dva poslije tog dogovora dogodio se Davoru onaj udes s Yugom koji ste imali prilike čitati na našim stranicama… Kako se to sr… dogodilo prije nego što smo Kreši platili tu bagatelu, Davor je morao, na žalost, otkazati «isporuku» MZ-a jer mu je popravak auta ipak bio prioritet.

Kako je popravak prilično koštao, nije si mogao priuštiti i ovaj motor. Rekao sam mu da je i meni žao, ali eto, ako nema druge nazvat ću Krešu i reći mu da nađe drugog kupca. No, ono što Davor nije znao do kraja prosinca je bilo to da sam ja Krešu nazvao samo zato da malo odgodim plaćanje i da ga zamolim da mi odobri dvije rate za plaćanje. Odmah sam odletio u Studentski Centar i našao si jednotjedni posao u Krašu (kao naručen)! Rekoh, ma tko šiša i faks i učenje i sve te gluposti kad je ovakva prilika u pitanju! Ta prilika za kupnju motora je bila ona što se ne odbija! I tjedan dana sam ja ko pravi radnik ustajao u 4:30h ujutro da bih u 6:00h mogao biti na poslu i to bez trunke negodovanja jer sam znao da će mi se isplatiti!

U međuvremenu sam dogovorio s Krešom da mi dobaci motor s Trešnjevke ovamo na Sigečicu pa neka mi stoji pred zgradom dok ne nađem prijevoz do Požege jer mi ga do Požege on nije mogao odbaciti. Sad sam se morao suočiti s ogromnim problemom pronalaska prijevoza tog «opasnog tereta» do Požege. Pitao sam u HŽ-u, pitao sam frendove, zvao sam kombi prijevoz usluge (koje su bezobrazno skupe), ali ništa! Nitko mi nije mogao pomoći, bar ne u to vrijeme. Pomislio sam kako je sad šteta što mi više nemamo svoj kombi, našeg Jimmy-a! Ali sam još pitao i svoju nećakinju Maju pa neka ona pita svog tatu da li bi mi on to mogao prevesti pošto ima kombi.

Čuo sam se s njim i rekao mi je da bi mogao, ali ne zna još kada jer mu se ne isplati samo zbog toga ići iz Požege u Zagreb. Rekao mi je da ćemo se još čuti. No, kako su prolazili dani, tjedni, a na kraju i mjeseci (njih dva), iskreno, počeo sam gubiti nadu i u to pa sam se još na par mjesta raspitivao o prijevozu. U međuvremenu sam iz Požege donio i ceradu od svog Emze da njome prekrijem ovog jadnog invalida da se barem ne smrzava toliko. Negdje drugom polovicom prosinca me zove Tomislav, Majin tata, i kaže mi kako će 22. doći u Zagreb po Maju, njenu cimericu, Zvonu i moj motor (i mene, naravno). Bio sam totalno iznenađen i to vrlo ugodno. Ma super! Pošto za moj tajni plan «uvoza opasnog tereta» nije znao nitko od mojih ukućana, to je još bolja prilika da ih iznenadim (a prvenstveno brata) za Božić!

I tako mi 22. ubacili Mizzu i još neke moje drangulije (stari gazdaričin televizor i jedan stari kompjuter) u kombi i zapalili za Požegu. No moram reći da, kad sam vidio «zapreminu» kombija, sam se jako uplašio da Mizza neće stati unutra jer je kombi bio poluputnički s onom pregradom u sredini. Hvala Bogu što je stao po dijagonali i to na knap! Naravno da sam platio Tomislavu gorivo do Požege jer je to bilo najmanje što sam mogao učiniti u znak zahvalnosti. Kad smo stigli u Požegu Davora nije bilo jer je on tek sutradan stigao iz Osijeka, ali su tata i mama ostali iznenađeni, ali ne jako jer su oni već na takve poteze od nas navikli.

Tata je samo pitao da li je s papirologijom sve OK na što sam ja potvrdno odgovorio. Spremio sam Mizzu u staru kuću (to je jedna stara kuća u našem dvorištu koja nam služi kao «werkstadt») da stoji kraj mog Emze. Sutradan, kad je Davor došao, odveo sam ga do stare kuće da mu, kao, pokažem taj televizor, za koji je znao da ću ga donijeti. No televizor je zapravo bio u podrumu naše kuće. Kako je bio već pao mrak i unutar stare kuće se nije ništa vidjelo, samo sam upalio svjetlo pod kojim su zabljesnula dva motora! Jedan stari i jedan novi (a zapravo je ovaj «novi» stariji od «starog»). Možete si zamislit izraz na njegovom licu kad je vidio drugi MZ!

Zinuo je ko som i nije mu odmah bilo jasno o čem se tu radi! Ko tu koga…? Čiji je to motor? Što taj motor tu radi? Naravno da mu je bilo i više nego drago! Drugo jutro se već bacio na posao popravljanja. Dijagnoza kvara je bila: ris po cijeloj visini cilindra dubine oko pola milimetra, rastureni ležajevi na gornjoj i donjoj šaci klipnjače i katastrofalno stanje klipa koji je imao hrpu sitnih kratera po cijelom gornjem dijelu. Ne znamo što je dovelo do ovakvih znatnih oštećenja, ali popravak nije bio skup. Naš diler MZ dijelova, g. «Trc» iz Slavonskog Broda, je stvarno povoljan!

Cilindar je podvrgnut bušenju na prvu specijalu, klipnjača je podvrgnuta prešanju, a klip s karikama i ležajevi su ganc novi. I to sve skupa, s uračunatim Trcovim «ručnim radom» samog bušenja i prešanja za 500 – tinjak kuna. Odmah po povratku sa servisa mašine iz Sl. Broda, tata i Davor su stavili «revitalizirani» motor natrag na ramu i sad je Davorov Mizza ko nov! Sad ga samo treba razraditi i ići će ko lud! Sad mu šljaka ama baš sve! I struja i instrumenti i sve lampice i kočnice, ma sve! «Tako djeco glasi ova priča iz davnina koju su mi kao malom pričali pokraj kamina…» Ovom prilikom još jednom pozdravljam i zahvaljujem se svima koji su pridonijeli nabavci ovog motocikla i dopremi istog u našu «garažu»! Poseban veliki pozdrav Kreši i Tomislavu!

Vaš Dodo!