JAUZNA KOD GROFA

Poštovanje dragi prijatelji bikeri i svi ostali željni avantura. Evo, ovom prigodom ću vam opisati jedan kratki putopis. Putopis koji govori o našoj izletničkoj vožnji od našeg glavnog stožera, Požege, do jednog od najljepših mjesta na Svijetu, izletišta na Jankovcu koje se nalazi u sklopu Parka prirode Papuk i koji bi se svakako trebao nalaziti na vašoj listi željenih destinacija.

Dogovor

Jednog lijepog, sunčanog, rujanskog, nedjeljnog popodneva prošle godine, točnije 2004., sjedimo ja i moj prijatelj Rođo na kavi i gledamo s terase caffe bara na cestu motore kako jure cestom, neki na zadnjem, neki na prednjem, a neki laganini. Čekao sam da mi se javi Mario, pa da se dogovorimo za vožnju, kamo ćemo i kako ćemo. Ubrzo mi stiže poruka da je Yamaha spremna i da će sad on doći do mene. Kod mene se dogovorimo da bismo, umjesto u Novu Gradišku, mogli na Jankovac, jer smo čuli da je sad tamo sve jako lijepo uređeno, baš negdje početkom 2004. godine. Bilo bi stvarno šteta da je sve ostalo razrušeno i zapušteno, kakvo je bilo za vrijeme i zbog Domovinskog rata.

Dogovaram se s Rođom da meni i mom MZ-u pravi društvo na putu, dok će Mario i Yamaha ići «jedan na jedan» ili bolje «na jednu». Palimo naše zvjerke i otiskujemo se na put. No, ipak, prije prvo idemo na benzinsku po gorivo. Idemo na pumpu u Industrijskoj, ali iz smjera «obilaznice» u Vidovcima. Kad smo skrenuli u Industrijsku ispred sebe ugledam na cesti neku vrećicu i spustim desnu nogu dolje da ju šutnem, da ne smeta na cesti. Nisam ni mislio da ima nešto u njoj, mislio sam da je prazna. Moja noga nije mogla odoljeti a da ju ne šutne, suhi kruh koji se nalazio u vrećici se razleti na sve strane, a najviše po Mariu koji je vozio iza mene. A čovječe! Poslije tankanja svi smo spremni za avanturu zvanu Jankovac!

Na putu

Put prema izletištu, nazvanom prema zemljoposjedniku iz 19. st., grofu Josipu Jankoviću, vodi nas prema Velikoj, kroz razna, poznata, sela. Vozimo polako, oko 7 banki, jer nam se nikamo na žuri, a ne vjerujemo da će Jankovački planinarski dom biti uništen po četvrti puta u svojoj povijesti dok mi dođemo. Uživamo u vožnji i ulazimo u Mihaljevce. Mario vozi ispred mene, naginje DT-a i ulazi u onaj oštri, 180 stupnjeviti, zavoj koji ide još i uzbrdo. Odjednom primjetim da mu bježi zadnji kraj, ali uspijeva na vrijeme ukrotiti Yamahu i ispraviti je. Pokušam i ja s malo većim nagibom proći kroz zavoj, ali mi Emzo sugerira svojim «plesom» da on ne bi niže. Odlučim ga ipak poslušati, da se ne bi naljutio na mene i Rođu.

Uz razgovor s Rođom i dovikivanje s Mariom vrlo brzo stižemo na veliko imanje slavnog baruna Franje Trenka iz 18. st., tj. mjesta nazvanog po njemu, Trenkovo. Tu se nalazi i srednjovjekovni dvorac dotičnog baruna, ali mi smo ga već prije vidjeli (samo izvana naravno), pa produžujemo dalje. Vožnjom kroz hladovinu koju drveće baca na cestu, dolazimo na tzv. «Veličku ravnicu». Pogađate, to je ravan komad ceste koji vodi pravo do mjesta Velike, zadnjih nekoliko godina poznatog u Republici Hrvatskoj po vrlo dobrim igrama NK Kamen Ingrad-a, a onim upućenijima, po izvoru termalne vode i kupalištu.

Kod franjevačke crkve Sv. Augustina se zaustavljamo zbog malog predaha, tj. da Rođo zapali >>jednu<<. Razgovaramo o tome da ćemo se skoro rastati od udobnog asfalta i sve do Jankovca voziti po makadamu, što Yamaha nemože dočekati. Dok čekamo Rođu da popuši, Mario i ja se malo, za probu, mijenjamo za strojeve. Yamahom sam ostao očaran i mogu reći sve najbolje o njoj. Mario se nakon dvjestotinjak metara vraća se sa ugašenim Emzom. Sav uzbuđen se spustio niz malu nizbrdicu nazad do nas i nije mu bilo jasno što se dogodilo. Zaboravio sam mu reći da otvori gorivo, to je bilo u pitanju.

Znači, od crkve, krećemo dalje. Ne idemo ravno prema bazenima i livadama, gdje ljudi za lijepa vremena znaju doći kampirati, nego skrećemo lijevo prema, nanovo otvorenom, kamenolomu. Vožnja po prašnjavom asfaltu, prekrivenom izdrobljenim kamenom, ubrzo prerasta u vožnju po čistom makadamu, što sasvim pogoduje Yamahi, ali i Emzo je tu dobar igrač. Skrećemo desno, te time ulazimo u P.P. Papuk. Idemo preko malog mostića i ulazimo na, također, makadamsku cestu okruženu s obje strane ugodnom šumom. Emzo ima mekane amortizere i upija sve neravnine koliko mu to hod dopušta. Nerijetko prednji amortizeri dođu do kraja hoda što rezultira udarcima o graničnik, ali ništa loše po moje i Rođine bubrege i kralježnicu. Emzo je «allroad bike». Mario je konačno mogao Yamahi priuštiti njen teren, a ona je to ozbiljno i savršeno savladala.

Zar smo tak' brzo stigli

Nakon petnaestak minuta zanimljive i ugodne vožnje kroz zelenu, blistavu šumu koja baca hlad na cestu i pokraj bistrih potoka na pojedinim mjestima, odlučimo stati jer imamo potrebu ići tamo kamo i bikeri idu pješke. Da, baš tako, uz cestu u grm, kao pravi carevi! Nakon Rođine «puš pauze» i malo poziranja za nas i motore, krećemo dalje; na Jankovac, na Jankovac, na Jankovac… Poslije još kojih petnaest, dvadeset minuta laganog uspona, prolazimo pokraj spomenika podignutog u spomen poginulim hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i zatim se počinjemo polagano spuštati.

Oprezno prolazimo kroz dosta oštre zavoje i izbjegavamo nagla kočenja. Još malo ugodne vožnjice i prelazimo preko jednog mostića, nakon kojeg, nedugo, skrećemo opet desno. Dvjestotinjak metara poslije tog zadnjeg skretanja, voila! Pred nama se ukazuje veličanstveni prizor prelijepo uređenih livada s uskrsnulim, već karizmatičnim, planinarskim domom koji je također stradao i u Drugom svjetskom ratu 40-tih i koji je gorio 1987.
Parkiramo motore i krenemo preko bistrog potočića, kratkim drvenim mostićem, na te livade. Ljudi ima sa svih strana Slavonije, iz Osijeka, Slatine, Našica, Đakova, Požege. Ima ih čak i iz Metropole. Atmosfera je savršena, roditelji s djecom se loptaju, igraju nogomet, ljudi roštiljaju, kampiraju u šatorima, djeca trčkaraju livadama… I sve to je začinjeno, jednostavno, prelijepim krajolikom. Sve okolo okruženo stoljetnim stablima koja se odražavaju na površini čistog, bistrog jezera što ovoj gorskoj dolini daje poseban ugođaj. Inače, mene uz ovo jezero veže jedna anegdota iz 1990. za vrijeme zime, dok sam još bio klinac. Tom prilikom sam iz prve ruke mogao osjetiti kako je to plivati u zimskim uvjetima, no neću sad o tome.

Idemo u razgledavanje jezera iz kojeg bih se čak bio usudio piti vodu, da sam bio žedan. Jezero, doduše, u sredini ima jednu malu «šikaru» koju vjerojatno namjerno nisu očistili radi prirodnijeg ugođaja. Iznad tog jezera se još nalazi spilja u kojoj je, u mramornom sarkofagu, sahranjen grof Janković. Do te spilje se nismo htjeli penjati, jer smo još htjeli nešto prigristi i otići vidjeti slap, o kojem ću nešto kasnije. Hodajući livadom prema planinarskom domu, ugledasmo u travi malog simpatičnog guštera koji nam je čak pristao pozirati. Baš je ljubazna fauna u ovom kraju. U domu se smještamo i prvo promatramo cjenik hrane i pića, te ostajemo zabezeknuti! Cijene pića, a i hrane, se ni malo ne razlikuju od cijena istih u puno urbanijim središtima.

Čovjek bi pomislio da su tu cijene barem 20 do 40 % veće. Čak sam u nekim gradskim kafićima vidio za kunu, dvije skuplju Coca-Colu nego ovdje, u Planinarskom domu na Jankovcu! Mislim, svaka im čast! Jer, treba to piće i hranu dopremiti iz grada ovamo i to još ovakvim drndavim puteljcima. Kad pregledasmo cjenik, odlučujemo biti skromni (čitaj: škrti) i naručujemo platu pomfrita, a to su neke 3 ili 4 porcije. Također smo si uzeli i nešto za piti.
Nakon «carskog ručka», zahvaljujemo se ljubaznoj konobarici i obećavamo joj da ćemo doći opet. Vani je već skoro sumrak, a mi još nismo bili vidjeti slap. Pošto sam ja već bio na Jankovcu, tj. vidio taj slap odozdo, zadnji put prije neke dvije godine, nudim društvu da im budem navigator do slapa. Naravno, moj moždani GPS uređaj malkice zakazuje i umjesto do podnožja tog 30 metarskog slapa, dovodi nas do vrha slapa. Iz te ptičje perspektive nismo baš mogli vidjeti svu čar i ljepotu slapa, jer nam je dosta smetalo granje i lišće drveća i razne stijene. No, ipak smo uspjeli digitalcima uhvatiti malo vode u padu, samo da ne biste pomislili da vam muljamo.

Put do podnožja slapa, iz kojeg je inače fenomenalan pogled na sami slap, više nismo htjeli tražiti jer se već počelo opasno mračiti što nam je nagovješćivalo naš polazak. Ali, obećao sam i društvu i sebi, slijedeći put idemo u podnožje slapa bez obzira na sve!

Don't cry for me Jankovac

Palimo strojeve, a ja se želim malo napraviti «faca», pa palim još nešto: novu novcatu gumu i to na šljunku; mo'š mislit. E, budale… Opraštamo se od Jankovca, ali ne zauvijek. Krećemo istim onim putem kojim smo i došli. Vozimo po makadamu solidnom brzinom, ali je mrak ipak brži od nas. Sad kad više nemamo što izgubiti, tj. kad smo izgubili i zadnji tračak bijelog dana, odlučimo još jednom stati da malo popričamo i da Rođo popuši cigaru. Čovječe, taj će stvarno popušiti u životu, a 16 mu je godina tek! Uz bljesak Emzinog reflektora već i zaboravljam da je oko mene noć i lagano pratim brojne zavoje, ali ipak ne uspijevam ujedno izbjeći sve udubine i rupe na cesti.

Malo ljuljuškanja i pokoji jači udarac ćemo preživjeti. Maria vidim u retrovizoru, on se nešto igra, malo pali, malo gasi svijetlo, a ponekad i cijeli motor. Valjda čovjek štedi gorivo, kriza je. Nakon poduže vožnjice makadamom, konačno prelazimo na dobri stari asfalt. Kod crkve skrećemo, naravno, desno prema Požegi i kotrljamo se «Veličkom ravnicom» pristojnom brzinom. I meni i mom Emzi je dobro došao ovaj svježi večernji zrak, za hlađenje. Napokon, u prijestolnicu Zlatne doline stižemo za tren oka. Rođu iskipavam pred njegovom kućom, a Mario i ja idemo napraviti još jedan đir po gradu. Nakon, otprilike, dvadesetak minuta vožnje Emzo se na jednom semaforu zakašlje i umukne. Znao sam da je polokao svo gorivo, ali ne uzimam mu to za zlo jer je taj dan bio stvarno iscrpljujući.

Prebacujem na rezervu i pozdravljam se s Mariom. Svatko ide na svoju stranu, ali ja nabacujem sprint do kuće jer Emzina rezerva ne traje dugo. Kod kuće podijelih svoje doživljaje s bratom, a sutradan mi je Rođo već spržio CD sa slikama. Morat ćemo otići još jednom na ljeto na Jankovac i to kampirati. U svakom slučaju, ponavljam, Jankovac je jedno od mjesta u Svijetu koje nikako ne biste smjeli propustiti. I to bi bilo, otprilike, to. Eto.

Sažeo i napisao: Dodo