KVARNER EXPRESS

Nakon već podužeg dogovaranja, pregovaranja i obećavanja da ću doći u Rijeku u posjet svojim prijateljicama, konačno je osvanuo i taj lijepi, sunčani tj. savršeni dan. Dan koji kao da je i sama priroda predodredila za vožnju na dva kotača. I to na moje veliko zadovoljstvo! Nakon silne frke s ispitima i s nekim drugim nedaćama, ovo putovanje mi je savršeno došlo kao ispušni ventil za nagomilani stres, ali i kao nagrada samom sebi za uspješno položenu nekolicinu ispita tijekom proteklog ispitnog roka. Tako da sam ovim putovanjem odmah odlučio spojiti ugodno s još ugodnijim, tj. posjet Motohappeningu na Grobniku s posjetom Josipi i Emi u Rijeci. Dan prije puta, točnije, u petak 6. srpnja, zovem još jednom Josipu da joj točno potvrdim kad krećem iz Zagreba tj. kad stižem u Rijeku. Po mojim procjenama, trebao sam krenuti oko 8h, ali, naravno, to sam samo ja mislio da ću u to vrijeme krenuti iz Zagreba. Jer ja ne bih bio ja kad već u startu ne bih kasnio, kako će se poslije ispostaviti, punih sat vremena.

Bon voyage à moi

Dakle, u subotu, 7. 7. 2007. ustajem se rano i obavljam ranojutarnje kupaonične obveze. Kako ja uvijek volim sve raditi «pet do dvanaest», tako taman prije puta spremam i robu koju ću ponijet u Rijeku i stavljam je u kofer. Sreća da sam natankao motor večer prije i da sam ga ipak malo ulickao. Vežem vreću za spavanje na sic, stavljam kofer na motor i naprtnjaču na leđa te u «full opremi», po već prilično toplom suncu, guram Emzu ne bi li upalio. Zaletim se jednom, skočim na njega, ubacim u prvu, ali – ćorak. Zaletim se drugi put, skočim, ubacim u brzinu, ali MZ samo ronda dok se ja odgurujem nogama. Ne bi se ni javio. Već se živ kuham i znojim se, ludim i psujem MZ–u švapsku socijalističku mater. Sav živčan skidam sve sa sebe i ljutito, još jednom, već sav uspuhan, hvatam veći zalet, skačem na Emzu, roknem ga u prvu i «rrrrrrrrr»…te konačno «brm, brrrrmmm…tup; tup, tup; tup, tup, tup…». Konačno proradi! Inače, u zadnje vrijeme, dok je hladan ga palim na «guranac» jer karburator nije dobro naštelan. Ostavim ga da radi tako u leru dok ja opet navučem kacigu, jaknu i naprtnjaču, ali u međuvremenu MZ krepa. Ja kipim!

OK, mislim si, sad je već malo ugrijan i upalit će na kurblu. Međutim, hoće klinca upalit! Sad se i sama kurbla zaglupirala i uopće mi ne hvata nego jednostavno samo propadne kad ju stisnem nogom. Ovaj slučaj mi se već prije dogodio pa znam što treba učiniti. Problem je u tome što se unutar dekla zaglavio neki feder koji je inače zaslužan za to hvatanje kurble. Uzimam francuski ključ i lupkam po deklu oko kurble te je povremeno probam stisnuti da vidim jel hvata. No, ovaj put se kurbla ne da. Gledam na sat i proklinjem istočnonjemačku primitivnu tehnologiju. Već je prošlo 9h i odlučujem odustati od lupkanja po deklu pa još jednom guram Emzu, skačem na njega, ubacim ga u prvu i odmah upali! Sav sretan i zadihan konačno krećem put Rijeke s neprestanim razmišljanjem o tome da izbjegavam duža stajanja putem koja iziskuju gašenje motora.

Vužgi ga Blaž

U Lučkom skrećem na Staru karlovačku cestu koja ovaj atribut «stara» u potpunosti opravdava. Drndavom cestom, punom zakrpa i debelih kolotraga prolazim kroz Rakov potok i Jastrebarsko. Na jednom mjestu, zbog radova na toj cesti (koji su joj prijekopotrebni) stojim dobrih 10-ak minuta u koloni i kuham se pod kacigom čekajući zeleno svjetlo na improviziranom semaforu. U Jastrebarskom stajem da u trgovini kupim neki simbolični poklončić Josipi i Emi u znak zahvalnosti što će me «udomiti» tog vikenda. Po onoj vrućini, pred trgovinom, opet guram Emzu da upali jer kurbla još nije nadošla. Srećom, nije bilo nikog živog pred trgovinom da ga nasmijem svojom akrobacijom. Od tog trenutka odlučujem da zaista više neću stati osim ako budem imao prijeke potrebe za tim! Prolazim kroz «Grad na četiri rijeke», Vukovu goricu, Severin na Kupi, a mirisi pečene janjetine iz brojnih restorana tik kraj ceste mi se provokativno uvlače pod kacigu i izazivaju me da stanem i omastim brk, ohladim motor i stanjim novčanik. Iako mi sline cure, ja se ne dam i nastavljam dalje.

Ova cesta između Karlovca i Delnica je odlična! Uglavnom vrlo dobar, grubi asfalt, široke prometne trake, dobri zavoji i izazovne serpentine. Tu i tamo bude pokoja pukotina, ali ništa strašno. Na nekim dijelovima marljivi radnici je čak i saniraju što je vrlo pohvalno. Prošavši Severin na Kupi uočavam znak skretanja za Lukovdol i pomislim kako bi bilo lijepo jednom i tamo svratit i posjetit rodno mjesto i memorijalni centar našeg poznatog književnika Ivana Kovačića. Na pojedinim mjestima kraj ceste, u hladovini, primjećujem tu i tamo pokoju baku kako sjedi za improviziranim štandom i drži gore nekakve boce i razno bilje. Valjda prodaju domaću rakiju, vino, med i sl. U Kupjaku opet, iako nevoljko, moram stati jer sam strašno žedan i odmah šaljem poruku Josipi da ću uskoro bit u Rijeci. Naravno, opet malo bildam bicepse i kvadricepse, skačem na motor i krećem dalje.

Ubrzo poslije ovog zadnjeg stajanja, negdje poslije Delnica, jednostavno zaboravljam na problem s kurblom i automatski stajem na jednom lijepom vidikovcu kraj ceste, na prijevoju Veliki vodenjak. Nakon pucanja par fotki, poznata scena. Guram motor, skačem, šaltam prvu i gas. Ovdje mi je malo pomogla i nizbrdica na dotičnom prijevoju. Sada cesta postaje malo lošija i prisutan je velik broj velikih zakrpa na cesti. Zaista, jedna zakrpa na drugoj. Pokraj ceste ima sve više «krša» tj. onog bijelog kamenja i stijena, a ponegdje su te stijene presvučene žičanom mrežom kao preventivnom mjerom od opasnosti urušavanja tog «krša» na cestu. Negdje poslije Fužina primjećujem u dva navrata znakove «radovi na cesti» i «ograničenje brzine na 30 km/h», ali ih jednostavno ne doživljavam. Ubrzo mi se to moje ignoriranje skoro obilo o glavu kad sam iza jednog zavoja brzinom od kojih 60-ak km/h (jer sam u međuvremenu ipak kočio) uletio u «rupu» tj. u dio ceste kojem je izvađen gornji pokrov od asfalta, debel koja 3 cm. Taj prelet mi nije bio baš ugodan. Na kraju tog izvađenog gornjeg dijela ceste, dugačkog kojih 50 metara, me dočekao radnik sa crvenom zastavicom i rekao mi da pričekam dok pusti vozila sa suprotne strane. Nastavljam dalje i par kilometara poslije uočavam trokut na cesti i dva automobila frontalno sudarena na mojoj strani ceste, netom prije lijevog zavoja (meni lijevog). Policija je taman pravila očevid. Opet se neka budala zaletila ko idiot i u zavoju prešla na suprotnu stranu ceste pri čemu je nastradao netko nevin.

Forza Fiume

Došavši na riječku obilaznicu, prolazim kraj auto – motodroma Grobnik i ubrzo sam u Rijeci. U samom centru sam primoran zaustaviti motor na jednom autobusnom ugibalištu da javim Josipi kako sam blizu te da mi navigira do svog stana. Poludio sam kad sam vidio da sam zaustavio na uzbrdici, a još su neke dvije djevojke bile čekale autobus taman na tom stajalištu. Probam stisnuti kurblu tek tako, usput…rekoh, možda se popravila. Kad ono stvarno! MZ upali iz prve na kurblu! U tom trenutku nije bilo sretnijeg od mene, a i bio sam pošteđen sramote pred djevojkama. Prošavši još kojih stotinjak metara ubrzo uočavam Josipu kako mi maše pokraj ceste te ona sjeda sa mnom na motor i ubrzo smo na petnaestom katu zgrade u njihovom simpatičnom stanu. Jedva sam dočekao da iskočim iz onog „ekspres lonca“ od moje motorističke opreme jer sam se već stvarno bio skuhao na onoj vrućini koja je postala još žešća ulaskom u grad. Kad sam se raskomotio i okrijepio djevojke me ugodno iznenadiše vrstom ručka koji su mi spremile, a nisam im ništa rekao o svojim ukusima. Još sam dugo poslije tog rižota s morskim kozicama prste lizao. Svaka im čast i hvala! Nakon sladolednog deserta ugodni razgovor teče u svim smjerovima. O motorima i motorijadama (u čemu me Josipa ugodno iznenadila svojim usvojenim znanjem), o kompjuterima, o fakultetima, o razlikama između Rijeke i Zagreba (e tu su sjekire letjele ), o starim osnovnoškolskim danima itd.

Freestyler

Kako je kazaljka na satu već bila pokazivala 18 sati, pada dogovor da će sa mnom na Grobnik ići Ema gledati «Freestyle» natjecanje u kojem je nastupao i jedan naš požeški biker-poznanik, Cipra. «Freestyle» je službeno započinjao u 19h tako da je trebalo još malo promotriti kartu Rijeke i naći najbolji put do grobničke piste. Uz malo međusobnih konzultacija i „prekobarskih“ telefonskih konzultacija s Ivanom, njihovom sestrom iz Velike Jabuke, pronalazimo najbrži put do grobničke piste, tj. do izlaska na riječku obilaznicu koja nas drito vodi do piste. Ema, kao prava bikerica s kacigom i pravom motorističkom jaknom, i ja sjedamo na Emzu i brzo izlazimo na riječku obilaznicu. Na obilaznici „dodajem gas i hvatam stotku za čas“! Ma milina! Po onom vrućem vremenu nam stoja taman ugodno prija, kao lagani lahor. A posebna mi je milina prolaziti kroz tunele. Iako je u njima vrućina još i veća, ali baš mi je gušt. Također se povremeno pružaju i lijepi pogledi s nekih vijadukata preko kojih prelazimo. Nožicu mjenjača gotovo da i ne koristim, tj. držim ga u petoj sve do silaska s obilaznice koja je u stilu autoputa i koja je odlične kvalitete! Ovom prilikom moram pohvaliti Emu koja se pokazala kao vrlo zahvalna suvozačica koja se ne meškolji na sicu bez veze i kojoj nisam prije vožnje morao dati posebne upute o tome da se naginje u istom smjeru kao i ja nego je to sama logički zaključila. Zapravo, moram priznati da sam u par navrata posebno gledao u retrovizor da vidim sjedi li ona još uopće iza mene. ;-)

Na Grobnik stigosmo točno u 19h jer smo se na samoj periferiji Grobnika malo izgubili skrenuvši u neki „ćorsokak“. To, doduše, ide na dušu organizatora kao propust u pravilnom označavanju puta do same staze. Taman smo stigli na vrijeme da pogledamo zadnje krugove zadnje utrke toga dana i ispratimo pobjednika. «Freestyle», zbog kojeg smo i došli, počeo je oko 19:30h predstavljanjem natjecatelja. Ovo je zapravo prava umjetnost kontroliranja motocikla! Ovakvim akrobacijama su svi sudionici zaslužili ogromni pljesak bez obzira tko je na kraju službeno pobijedio. Jer, ovakve piruete i akrobacije je zaista teško ocijeniti tj. teško je izdvojiti tko je bolji od koga. U ovoj klasi su svi pobjednici! Mnogi takve poteze ne rade ni kad su s oba kotača na čvrstom tlu, a neki ne bi uspjeli iz sjedećeg položaja skočiti na sic ni da motocikl stoji parkiran na centralnom nogaru, a ovi dečki to rade pri nemalim brzinama kretanja. To se zove moderna umjetnost! Čestitam! Osobno me se, svojim umijećem manipuliranja i kontrole motocikla, nekako najviše dojmio neki lik na plavoj Yamahi XT 660. Ovom čovjeku bi zasigurno zapljeskali i najveći laici ili čak mrzitelji motosporta kad bi vidjeli, onako samo u prolazu, kakve vratolomije ovaj izvodi svojom Yamahom i pri tome uvijek ostane čitav i živ. Kad ga digne na stražnji i krene se vrtjeti u krug ponekad ga složi pod takvim oštrim kutem pod kakvim se mnogi ne voze ni na dva kotača.

Moram izdvojiti još jednu atraktivnu točku pri kojoj vozač digne motocikl na stražnji kotač i to pod kutem od 90 stupnjeva tako da riba onim metalnim produžetkom po asfaltu pri čemu frcaju iskre, a nakon toga se zaustavi u takvom položaju i ispusti par decilitara goriva na asfalt te se vrati iz smjera iz kojeg je došao. Zatim krene jurišati prema toj lokvi goriva na stazi i to opet u tom uspravnom položaju pri kojem frcaju iskre pod repom motocikla te prelaskom preko lokve iskre zapale gorivo pri čemu nastane mala buktinja na sred asfalta! Prilično atraktivno, zar ne? Naš kolega Cipra na raritetnom modelu, Yamahi TRX, je isto pokazao vrlo dobro umijeće vožnje na stražnjem i prednjem kotaču te nam je isto tako priuštio mali „vatromet“. Iskreno, nemam pojma tko je ovdje pobijedio, ali to, kao što sam rekao, nije ni bitno. Svi su pobjednici. Navodno da je bilo nekih nesporazuma između organizatora i natjecatelja zbog nekih propusta u organizaciji, ali nas gledatelje to niti ne zanima. Mi smo došli zbog dobre predstave koju smo i dobili! Kako su ovime završile sve moto - manifestacije toga dana na Grobniku i mi smo se pokupili i krenuli natrag za Rijeku. Sad sam i ja priuštio Emi i nekolicini slučajnih prolaznika jedan manji „stunt show“ svojim paljenjem Emze na guranac i skakanjem na sic.

Pri povratku u Rijeku stajem na benzinskoj i točim Emzu do čepa, a Ema se čudi svim mojim pred i post-procedurama koje obavljam prilikom „najobičnijeg tankanja“. Nakon skoro jednominutnog putovanja liftom na petnaesti kat zgrade, vrata nam otvara Antonija koju je Josipa u međuvremenu pozvala u stan. I sad je to bio već pravi mali „summit“ požežana u Rijeci. Na tom „summitu“ se raspravljalo o svemu, a u početku o Grobniku, naravno. O tome kako je Emi i meni bilo super, kako je Josipi žao što i ona nije bila, kako Antonija uopće ne voli motore (a redovito prati Formulu 1, zamislite) te pregledavanje svježih slika s Grobnika i brižljivo pohranjivanje istih na USB stickove. Antonija i ja smo raspravljali o tome je li bolji vozač Schumacher ili Coluthard (e i ovdje je bilo žestoko), Ema i ja smo pekli palačinke (tj. Ema je pekla, a ja sam jeo), a za vrijeme večere smo se preko famoznog Skype–a čuli s jednom Josipinom kolegicom iz Amerike koja je inzistirala da na YouTube–u pogledamo spot od MC Stojana, „Bičuj me, bičuj“. Vrijeme je brzo prošlo te smo oko 3 h u jutro ispratili Tončicu Balončicu do lifta, a dalje je ona išla sama do svog stana jer je neustrašiva, a i živi u blizini.

Najljepše je u moru biti gol

U nedjelju u jutro, 8. 7., hm da... „u jutro“, točnije oko 11h, se prvi budim i letim u kupaonicu iz koje ne izlazim skoro sat vremena. A malo me stislo, pa tuširanje, pa pranje zubi...sve odjednom. Oko podneva se bude i „uspavane princeze“ te poslije doručka zovemo Tončicu Balončicu da se dogovorimo s njom za odlazak na plažu. Dogovor je bio pred «našom» zgradom u 14h. Kad je Balončica došla Josipa i ja sjedamo na Emzu i idemo ispred ove dvije da nam zauzmemo mjesto na plaži, a one su išle busom. Na plaži sve krcato, nema mjesta za iglu. Pa kako i ne bi bilo kad je nedjelja popodne, vrijeme je prevruće, ljudi imaju vremena, a i ta plaža je jedina civilizirana plaža u krugu 10-ak kilometara. No, nakon podužeg hodanja i dvoumljenja ipak zauzimamo jedno skromno mjesto. Utaborivši se, dočekujemo Emu i Balončicu. Nakon prvotnog kratkog sunčanja, po prvi (a i zadnji) put ove godine se bućkam u more. Voda je bila taman za kupanje, topla i mokra. Malo plivanja za zagrijavanje, a poslije Ema i ja igramo neki «kvazipicigin». Malo veći valovi nas pokušavaju u tome omesti, ali oboje pokazujemo veliki stupanj koncentracije kad je picigin u pitanju. Nakon još malo sunčanja, selimo se u hladovinu i sjedamo za stol gdje organiziramo malo kartaško natjecanje. Ema i Balončica protiv Josipe i mene. Ovaj put su cure imale malo više sreće…doći će i revanš, a tad nema puštanja. ;-) U međuvremenu se javljam mami da joj kažem kako sam živ i zdrav jer ona nije mogla zaspati kad je čula da je neki nesretnik na motociklu dan prije poginuo na riječkoj obilaznici.

Vrativši se u stan, naručujemo jumbo pizzu i večeramo, a poslije odlazimo u večernju šetnju gradom i u razgledavanje povijesnih znamenitosti Rijeke. U ulozi turističke voditeljice, Balončica se savršeno snašla objasnivši mi štošta vezano za povijest grada Rijeke. Između ostalog, konačno sam saznao zašto je Riječankama i Riječanima važan datum 3. svibnja. Naime, 3. svibnja 1945. god. Rijeka je oslobođena od okupacije sila «Osovine». Svi smo čuli za najveće brodogradilište u Hrvatskoj, «3. Maj». Ono je 1948. god. preimenovano iz «Kvarnersko brodogradilište» u ime koje danas nosi upravo u spomen na to oslobođenje Rijeke. Treći svibnja je inače i dan grada. U večernjoj šetnji korzom još se častimo sladoledom te već pomalo umorni od višesatnog hoda, po ugodno toploj noći, vraćamo se u stan gdje gledamo film «Elektra» na kompjuteru. Nakon iznesenih dojmova, koji nisu bili baš pozitivni, pozdravljamo Balončicu i idemo u krpe.

Vraćam se Zagrebe tebi

U ponedjeljak, 9. srpnja, u jutro se ustajemo oko 10h te Josipa ide u trgovinu da nam donese meze. Također je donijela i novine s naslovnicom posvećenom katastrofalnoj brojci poginulih na našim cestama tijekom tog proteklog vikenda, a među kojima je bilo i nekoliko poginulih motociklista. Nakon doručka se pakiram i spreman sam za povratak u «metropolu». Srdačno se zahvaljujem djevojkama na jako ugodnom gostoprimstvu i na jednom od najbolje provedenih vikenda u mome životu. Obećavam im da ću nagodinu obavezno opet doći. Iz Rijeke se vraćam za Zagreb istim onim putem kojim sam i došao i na nekoliko mjesta uzastopce stajem da bih s brda slikao pogled na grobničko polje i pistu te zadnji pogled na more. Nakon što sam prošao jednu oveću serpentinu, obavljam još jedno brzo stajanje i brzo slikanje pri čemu brzo skidam rukavice i stavljam ih na vreću zavezanu na sicu. Brzo spremam fotić u kofer i brzo krećem, ali isto tako brzo primjećujem da odjednom osjetim udaranje vjetra o moje prste i strujanje zraka u rukavima. Naravno, u tih par uzastopnih brzih stajanja morao sam nešto zaboravit jer ja jednostavno nisam navikao na «brzi život». Zaboravio sam navući rukavice poslije tog zadnjeg «fotosessiona» i ostavio sam ih da onako slobodno stoje na vreći za spavanje. Stajem i s djelomičnim olakšanjem uviđam da jedna još uvijek «sjedi» iza mene, na vreći, ali drugoj «blizanki» ni traga. Ovu odmah navlačim i okrećem se u potrazi za prvom. Vrativši se do tog zadnjeg vidikovca vidim da prva, na svu sreću, leži na šljunku te sam se odmah i za nju pobrinuo, tj. navukao sam je.

Kad sam krenuo, odjednom iz grma, na 10-ak metara od mene, umjerenim hodom izleti srna i pređe preko ceste. E što nisi izašla kad sam imao fotić u ruci! Negdje poslije Delnica, s uzvisine Velike kapele, dolje primjećujem jedno prelijepo «Bistro jezero» koje svoj naziv potpuno opravdava. Okruženo je gustom borovom šumom i mnogim brežuljcima, a ima i par otočića koji su isto tako pokriveni visokim borovima. Ma prekrasno! Mi stvarno podcjenjujemo svoju «Lijepu našu» jer ne želimo znati za silne prirodne i kulturne ljepote koje nam Ona pruža nego vječito idemo na izlete nekamo van, gledati tuđe ljepote i znamenitosti i puniti tuđi budžet. Nisam imao vremena da se još spustim cesticom koja je vodila do samog jezera, iako sam to htio.

Prolazim kroz Kupjak, Skrad i famozni Severin na Kupi. Negdje oko Vukove Gorice, u jednom zavoju, vidim ogromnu tamnosmeđu stvar na cesti u mojoj traci. Kad sam se približio primjećujem da je to veliki komad drvene grede s hrpom čavala koji vire iz nje. Istog trena sam stao, već malo prošavši tu «stvar» i, riskirajući da me nešto pokupi u zavoju, otrčao sam do te «stvari» i zavitlao je što dalje u šikaru. Ne znam kako je ta «stvar» dospjela na kolnik, ali sigurno je mogla biti opasna po nečije zdravlje da je ostala tako vrebati na cesti. Ovdje se odvajam od toka rijeke Kupe, ali samo na kratko jer se u Karlovcu opet srećemo. U Karlovcu pravim piš-pauzu te odmaram guzu. Očito sam se malo duže zadržao u WC-u jednog restorana jer mi Emzo opet nije htio upalit, kao da se ohladio. Nisam htio previše istraživat ovu neobičnost nego se jednostavno prihvatih svoje rutine – guraj i skači. No čak ni tad nije htio odmah upalit jer sam se još morao odgurivati nogama koja 3, 4 metra i skoro me kompresija već bila zaustavila kad se odjednom Emzo probudio. Opet sam mu spominjao socijalističku majku na sve načine.

Nastavljam u smjeru Jastrebarskog i Lučkog Starom karlovačkom. Na nekim dionicama sam se malo zanio s brzinom jer mi je znala dostizati i 120 km/h što na ovako lošoj cesti nije pametna brzina, a nije pametna niti zato što sam mogao završiti u zatvoru da me «ustopao» kolega plavac. Na onom istom dijelu gdje su u subotu bili radovi opet čekam zeleno i to tako dugo da sam u međuvremenu ugasio motor. Neki klinjo iz auta ispred mene mi se belji kroz stražnje staklo pa mu uzvraćam istom mjerom. Kako ulazim u grad, gužva postaje sve veća i zrak postaje sve topliji, a ja molim Boga da mi da zelena svjetla sve do Sigečice jer umirem od žeđi i gladi. Na Mostu mladosti me pretječe Corsa koju inače viđam u okolici svoje zgrade i zatrubi mi, a simpatična vozačica mi se osmjehne i pozdravi me rukom te odjuri dalje. Dotičnu vozačicu inače ne poznam, ali je ovim putem puno pozdravljam. Konačno, nakon skoro 4 sata ugodne i lagane vožnje s nekoliko usputnih stajanja, ulazim u stan jedva čekajući da iskočim iz motorističke opreme i nešto pojedem.

U ta tri vrlo ugodna dana smo Emzo i ja napravili vrlo ugodnih 500-tinjak kilometara tijekom kojih sam ja stekao još veće povjerenje u svog ljubimca.

Piše: Dodo