KAVA NA ŠENGENSKOJ GRANICI

Dobro, 'ajmo na pivo!

U petak, 8. 6. 2007., moj brat Davor je došao svojim MZ-om k meni u Zagreb. Za taj vikend, tj. sutradan, smo konačno odlučili provesti u djelo plan da odemo u posjet Davorovom kumu Toniju i njegovoj obitelji u selo Zebanec, u Međimurju, jer se nismo vidjeli već jako dugo s njima. Zapravo, ja sam ih ipak vidio mjesec dana prije toga kad sam bio kod njih s Webom jer smo taj vikend Web i ja bili na motorijadi u obližnjem selu Veliki Bukovec. U taj petak na večer smo otišli u kino, nas 6, kao predstavnici požeške manjine u Zagrebu. Nakon filma sam nazvao Weba u Varaždin da mu najavim kad ćemo brat i ja sutradan otprilike prolaziti kroz Barokni grad pa da svratimo na pola sata k njemu. Dogovor zatim pada da se odemo «zagrijati» u Zlatnog medu na odlično crno pivo i poslije toga idemo u Roko na Jagermeister party. Naravno da smo se za ovu priliku koristili darežljivim uslugama ZET-a. Poslije dobrog provoda uz dobru živu glazbu čekamo «rijetke noćne tramvaje». Oko 4h u jutro smo kod mene u stanu i ja sam sav živčan jer znam da se neću opet dovoljno naspavati jer se moramo ustati već oko 9h!

«Pijem kavu, trijeznim glavu od mamurluka…»

Subota, 8:30h. Sasvim slučajno sam se probudio pola sata prije zvonjave alarma na mobitelu i, unatoč silnom htjenju da nastavim spavati, ipak se iskoprcao iz postelje i otišao rješavati raznorazne jutarnje kupaonične probleme. Nešto poslije 9h budim Davora da se i on sredi pa da nešto pojedemo i da možemo krenuti.

Nakon doručka, oko 10:30h krećemo. Kuhamo se pod kacigama dok puževim korakom napredujemo prema izlazu iz grada. Sve od Maksimirske do Sesveta smo surfali po «crvenom valu». Onako živčan od neispavanosti i zbog svih tih crvenih svjetala jednostavno sam poludio kad mi se još ispred nakokila neka pacifistička babuskara u starom Yugiću koja se vukla jedva 40 km/h, a taman sam bio na dijelu ceste na kojem je nisam mogao preteći pa sam bio prisiljen militi za njom i umirati od vrućine pod kacigom. Prvom prilikom smo je pretekli po pruzi, preko žute linije. Konačno smo se domogli otvorene ceste i dobrog asfalta te jurimo punim gasom prema Zelini i kroz raznorazna sela dalje prema Varaždinu. Na pojedinim dijelovima vozimo se usporedno uz autoput. Autoputom, naime, nismo niti razmišljali ići budući da je nestvarno skup, pogotovo za nas motocikliste koje vlasti trpaju u isti koš s automobilima. Nema veze što su naša vozila desetak puta lakša od automobila te stoga desetak puta manje uništavaju i tako već loši asfalt.

No, bez obzira, ova cesta kojom putujemo je odlična. Dobar asfalt, dobar pogled, dobri zavoji. Negdje u Brezničkom humu stajemo na par minuta da se konačno javim na mobitel koji me već sasvim iziritirao svojim vibracijama. Vidim tri propuštena poziva i jednu poruku te uzvraćam pozive. Krećemo dalje i vozimo se odličnom cestom okruženom zelenom šumom i obavijenom hladovinom. Na pojedinim dijelovima nailazimo na izazovne serpentine i brze i duge zavoje. Smeta me, doduše, što ponegdje u nekim zavojima ima onih neugodnih «nareza» na cesti tj. onih gustih, uzdužnih «žljebova» u asfaltu. Na tim dijelovima puštam gas i malo popuštam silu na upravljaču da se motocikl, više – manje, sam vodi po tim crtama. Ubrzo stižemo u bivši glavni grad Hrvatske. Pošto se ja naravno ne mogu ni otprilike prisjetit gdje Web živi, zovem ga i «pomoć na cesti» ubrzo stiže po nas.

U Webovom stanu gledamo fotke na kompu te zatim pred njegovim stanom radimo jedan mali foto-session na motorima da ovjekovječimo taj trenutak. Ne zadržavamo se predugo kod Weba jer smo samo u prolazu, a i žuri nam se. Prije nastavka puta odlazimo još do trgovine da dečkima, kumovim sinovima, kupimo neke sitnice jer im je nedavno bio rođendan. Da, i oni su blizanci. ;-) Web nas Yamahom prati do izlaska iz grada. Na velikom raskrižju se u vožnji pozdravljamo i svatko skreće na svoju stranu. Mi lijevo, preko Drave, a Web desno, natrag prema centru.

Pred Čakovcem mi Davor trubi i kaže kako je na rezervi te da ćemo morat stati na benzinskoj. No, na dotičnoj INA benzinskoj, u glavnom gradu Međimurja, nisu imali običan SUPER 95 koji je zapravo i najjeftiniji te ipak odlučujemo produžiti do Zebanca jer do tamo nema više puno, a rezerva mu je dostatna za 80 - ak kilometara. Sramota me priznati, ali krenuvši dalje prema sjeveru zapravo nismo odmah znali kojim putem ići dalje. Tako da smo napravili još jedan veliki, nepotrebni krug po centru dok nas putokazi nisu izveli na pravi put. Da, uspjeli smo se izgubiti u Čakovcu! Prateći putokaz «Mursko središće», skrećemo lijevo u smjeru Selnice te u selu Štrukovec stajemo u caffe baru «Toni», što je inače u vlasništvu Davorovog kuma. Simpatična konobarica nam kaže da gazde nema, tj. da je kod kuće te joj se zahvaljujemo i nastavljamo još kilometar, dva do Zebanca gdje oni žive.

Na domak šengenske granice!

Stigavši pred njihovu kuću primjećujemo Velibora kako nam prilazi te ga pozdravljamo, a ubrzo nam se pridružuje i njegov brat blizanac, Dražen. Dečkima odmah čestitamo rođendan s malim zakašnjenjem i uručujemo im poklone te ulazimo u kuću gdje nas s oduševljenjem dočekuju čika Toni i teta Biba. Pošto se nismo jako dugo vidjeli vodimo ugodan razgovor o svemu i svačemu jer puno toga ima novog i kod nas i kod njih. Nakon odličnih ćevapa koje smo kod njih ručali, dečki sjedaju s nama na motore te idemo kod njihovog frenda koji im može posudit dvije kacige da se dečki mogu s nama bezbrižno voziti jer smo odlučili napraviti mali krug po samom sjeveru Međimurja. Njihov frend živi u brdu tako da se do njega vozimo dužom šljunčanom cestom s pokojom neugodnijom serpentinom i s dosta izrovanih traktorskih brazda u kojima se još nalaze lokve vode od nedavne kiše. Ali to našim motorima zapravo ne predstavlja nikakav problem te vrlo brzo i lako osvajamo vrh tog «visokog» brda.

Zahvaljujemo se kolegi na kacigama te idemo u susjedno selo u posjet još jednim ljudima koje nismo jako dugo vidjeli, ali kod ovih idemo nenajavljeno. Bez obzira na dugi vremenski period koji je protekao, gospodin i njegova bolja polovica su nas prepoznali isti trenutak čim smo skinuli kacige. Časte nas sokom i kolačima i već prolazi sat vremena ugodnog razgovora te im se najsrdačnije zahvaljujemo na prijemu uz obećanje da ćemo svojima prenijeti njihove pozdrave. Sjedamo na motore i krećemo u još jedno obližnje selo da posjetimo kumu naše sestre Vlatke i njenu obitelj.

Ispočetka imamo malih navigacijskih problema vezano za lociranje njihove kuće te ih, nakon Veliborovog dovikivanja s nekom djevojkom, ipak pronalazimo. Točnije, kod kuće pronalazimo samo kuminu svekrvu jer je ostatak obitelji raštrkan po Lijepoj našoj, a budući da se nismo ni njima najavili, ne krivim ih što nisu bili kod kuće. Za vrijeme mog polusatnog razgovora s gospođom ova trojica odlaze obrati zadnje trešnje iz njihovog voćnjaka (uz gospođino dopuštenje, naravno), a ja uspijevam saznati da će čika Branko (kumin suprug) ipak biti kod kuće za nekih sat vremena jer je taman bio otišao u Mursko Središće nešto obavit. Pozdravljamo gospođu te joj kažemo da ćemo navratiti za sat vremena da pozdravimo čika Branka. «Napuhani trio» iz voćnjaka joj se zahvaljuje na trešnjama te i mi odlazimo u Mursko Središće da Davor konačno natanka (njegov MZ stvarno malo troši…ljubomoran sam) svog MZ-a. Tamo odmah sjedamo na terasu nekog kafića u kojem radi zgodna konobarica te naručujemo piće. Ovaj kafić se nalazi tik do graničnog prijelaza sa Slovenijom. Kad smo malo poslije bacili pogled na granični prijelaz vidjeli smo da u Austriji pada kiša. :-))

Krajolik sjevernog Međimurja je doista prelijep! Doživljaj vožnje motocikla u suton po dobroj cesti kroz krasnu međimursku prirodu za vrijeme lijepog sunčanog vremena je uistinu poseban! Bome se kod nas još može naći neotkrivenih (ili zaboravljenih) prirodnih ljepota.

Vrijeme je već odmaklo te se ipak moramo malo požuriti. Opet odlazimo do čika Branka te ga sad nalazimo kod kuće. Pošto nam se već jako žuri (a i pošto se navlače neki crni oblaci), zahvaljujemo mu se na ponudi da uđemo i popijemo sok te 15-ak minuta razgovaramo pred kućom, ali Davor i ja mu obećavamo da ćemo sutradan doći na Misu u jednu zagrebačku crkvu gdje će u zboru nastupati on i kćerka Sara pa ćemo se tamo vidjeti. Pozdravljamo se i odlazimo odbaciti blizance do jednog igrališta gdje ih čeka njihova ekipa. Dvije cure iz te ekipe s igrališta nas mole da ih provozamo na motorima na što mi rado pristajemo. Onog njihovog frenda što im je posudio kacige sam, u znak zahvalnosti, isto provozao. Taj dečko inače vozi neki kineski «mikser», ali kaže da ima i Apenca…u dijelovima. Sad se pozdravljamo s dečkima i s ekipom s igrališta te još odlazimo do kafića «Toni» pozdraviti se s tetom Bibom koja je u međuvremenu došla preuzeti smjenu. Srdačno joj se zahvaljujemo na gostoprimstvu i zaključujemo da je sad na njima red da posjete nas u Požegi. Obećavamo joj da ćemo se još čuti. S čika Tonijem se nismo uspjeli pozdraviti jer je on u međuvremenu bio otišao traktorom u vinograd i nije se vratio do našeg odlaska, ali Biba nam obećava da će mu prenijeti naše pozdrave.

Bježi kišo s vizira

Taman što smo krenuli mi, krenula je i kiša za nama te nas dobro prala do Varaždina. Vozimo puno opreznije bez obzira na dobru cestu, a negdje oko Novog Marofa nas konačno hvata i mrkli mrak. Vozeći ispred svog brata odjednom shvaćam da ga već dugo nisam vidio u retrovizoru, a pošto me opet polako iritira vibriranje mobitela i postaje mi hladnije, odlučujem stati na jednom ugibalištu i ubiti tri muhe istim udarcem. Prvo zovem mamu da ju pitam odakle joj samo pravo prekidati me u vožnji motora, a potom stavljam bubrežnjak i zatvaram otvore za zrak na kacigi jer je postalo već dosta hladnije. Taman kad sam bio gotov s tim poslovima, stiže Davor i kaže da ga je prvo na jednom mjestu zaustavio semafor, a na drugom njegov mjehur.

Krećemo dalje i puštam njega da vozi prvi. Ovdje je cesta još na rubovima mokra, a i asfalt je sad hladniji pa vozimo polaganije. No ubrzo u retrovizoru zamjećujem snopove svjetala nekog ogromnog šlepera na maloj udaljenosti iza mene. Da, samo mi još treba da nas šleper prestigne pa da se tek tada vučemo sve do Zagreba. Dajem Davoru znak blicanjem da ipak malo odvrne gas jer sam zapravo skužio da vozi striktno po ograničenjima, a cesta ispred njega je prazna. Budući da nije shvatio moje signale, prestižem ga da mu malo ubrzam tempo jer će sad on slijediti mene. Ubrzali smo tek toliko da se malo odlijepimo od onog šlepera što mi je dahtao za vratom. Skrenuvši prema Svetom Ivanu Zelini, oko 22h stižemo u Zagreb, a već oko 23h spavamo kao zaklani kod mene u stanu.

U nedjelju u jutro se ustajemo oko 9h, a u 11h smo na Misi u onoj crkvi u Maksimirskoj ulici. Poslije Mise pronalazimo čika Branka i Saru te s njima odlazimo na ručak. Uz dobar ručak i ugodan razgovor vrijeme nam brzo prolazi te se mi pozdravljamo s njima i zahvaljujemo se čika Branku na ručku. Moramo ići jer se Davor mora otići kod mene u stan još spakirat pa da može krenuti natrag za Požegu da stigne obavit još neke obaveze za fucks. Oko 15h se na parkiralištu, pred svojom zgradom, pozdravljam s bratom te on odlazi MZ-om u pravcu Slavonije, a ja odlazim liftom u pravcu drugog kata.

Piše: Dodo